O SELU KOZICE I HERCEGOVINI
Hercegovina je zemlja koja se ne mjeri kilometrima, nego snagom utiska. U nju se ne dolazi da bi se samo vidjelo – u nju se dolazi da bi se osjetilo. Krš pod nogama, sunce nad glavom i tišina koja govori više od riječi. Nije slučajno što je Ivo Andrić zapisao da u Hercegovini brže hoda, lakše diše i bolje misli. Kao da taj kamen razbistri čovjeka iznutra.
Naizgled škrta i surova, Hercegovina je oduvijek bila izdašna u onome najvažnijem – u ljudima. Inspirisala je pjesnike, pisce i putnike. Ona je južni dio Bosne i Hercegovine, sa jasnim identitetom; nekadašnji Hum, Zahumlje ili Humska zemlja. Smještena između planinskog sjevera i primorskog juga, ona u svom kamenu i tišini sabira plemenitost i zdravlje.
Aleksa Šantić je u stihu „Ostajte ovdje! Sunce tuđeg neba neće vas grijat k’o što ovo grije“ sažeo hercegovačku istinu – da se od ove zemlje može otići, ali joj se dušom teško izmiče. Momo Kapor je pisao o Hercegovcima koji se prepoznaju po pogledu koji zasja i zasuzi, jer patnja se pamti, a život se cijeni. Kako je govorio Matija Bećković, ovo je „škola dostojanstva“ gde se karakter kuje kao čelik, a Vladika Nikolaj je dodao: „Nema siromašnije zemlje, a većeg bogatstva u karakterima; nema manje zemlje, a više pravih ljudi.“
U srcu takve Hercegovine, nalaze se Kozice.
O selu Kozice
Prvi pisani trag o selu Kozice je turski popis iz 1468. godine. Selo Kozice se nalazi na Dubravskoj visoravni, u Donjoj Hercegovini, delu Istočne Hercegovine. Prosečna nadmorska visina iznosi 350 m, a klima je mediteranska. Površina sela je 15 km². Selo je udaljeno 12 km od matične opštine Stolac, 25 km od Čapljine, 18 km od aerodroma Mostar, 45 km od Neuma, 22 km od Mostara.
Najstarije stanovnike sela, sada poznate kao Šakote, zatekla je turska okupacija. Porijeklom su od starosedečkog roda Hrabren-Miloradović. Pored Šakota, u selu žive i druge srpske porodice: Šotra (rodno selo slikara Branka i Milene Šotra, kao i režisera Zdravka Šotre), Ćorluke, Pudari, Čabrilo, Andrić, te jedna hrvatska porodica Goluže.
Crkva Svetog Nikole u Trijebnju: Selo Kozice i Trijebanj su bili jedno selo za vreme turske okupacije. Crkvu u Trijebnju gradili su i obnavljali Hrabreni-Miloradovići i njihovi rođaci Šakote. Crkva je upisana kao nacionalni spomenik Bosne i Hercegovine, a sagrađena je u 13. ili 14. veku.
Selo se sastoji od šest zaselaka: Kapovina, Glavica, Kuće, Hadžovina, Dudovine i Kafa. Zaseoci su povezani seoskim asfaltnim putevima.
Istorija i obnova: Pred Drugi svetski rat, u selu je živelo 520 stanovnika (420 Srba i 100 Hrvata). U ratu je stradalo 100 Srba i 22 Hrvata. Neposredno pred rat 1992-1995. godine, u selu je bilo naseljeno 72 kuće sa 192 stanovnika, a danas ih je svega 23. U poslednjem ratu sve srpske kuće su spaljene, a nekolicina je dodatno minirana. Godine 1999. počela je obnova srpskih kuća. Obnovljene su 32, dok je 28 kuća ostalo neobnovljeno i sada su u ruševnom stanju. Hrvatske kuće nisu paljene u ratu.
Priroda i pejzaž: Selo Kozice je smešteno u centru Dubravske visoravni. Centralni deo sela predstavlja skladnu oazu, nekada obrađenih njiva, voćnjaka i vinograda, a danas cvetnih livada omeđenih listopadnom šumom. Na obodima sela i u daljini prostiru se krševita područja obrasla makijom, dračom i smrekom. Iz Kozica se jasno vide planinski i brdski masivi: Hrgud, Žaba, Ćabulja, Velež i Sitnica.
Selo posetiocima pruža mogućnost šetnje od zaseoka do zaseoka, asfaltnim putem, kao i šetnje imanjima seoskih domaćina. Na imanju seoskog gazdinstva „Zavičajne kuće Šakota“ postoji mogućnost šetnje prirodnom stazom kroz livade i šume u dužini od 800 metara. U selu postoji jedno domaćinstvo koje se bavi stočarstvom i ima stado od 100 ovaca.
Hercegovina se, na kraju, ne može do kraja opisati. Ona se pamti, nosi, i prepoznaje – po kamenu, po tišini i po ljudima koji, ma gdje da odu, u sebi uvijek nose njen krš.